Put u Vrančićev rodni kraj

Bližili su se školski praznici, a kako smo se ove godine u školi odlučili baviti životom i djelom Fausta Vrančića, odlučio sam tijekom jednotjednog predaha poći u pustolovinu. Cilj mi je bio upoznati Vrančićev rodni kraj, običaje i ljude.

Krenuo sam na put 21. veljače, u ranim jutarnjim satima, s križevačkog željezničkog kolodvora. Volim vožnju vlakom jer je put znatno ugodniji, za razliku od vožnje autobusom, što ne znači da ću brzo doći do željenog odredišta. Putovao sam vlakom do Šibenika, uz presjedanje u Zagrebu i Kninu. Put je bio pomalo iscrpljujuć, ali sve se može izdržati ako je čovjek pustolovna duha. Pritom sam čitao strip, lektiru, surfao, proučavao interaktivne karte grada Šibenika te njegove okolice, ali i kroz prozor pratio geografske karkteristike Lijepe Naše. Tako sam u jednom danu prolazio kroz brežuljkasti, brdsko-planinski i primorski kraj. Već nakon Karlovca reljef se postupno mijenjao, a osobito nakon Duge Rese. Ogulin je tako pravi gorski grad, šumovit, ali i prekriven značajnim snježnim pokrivačem. Grad se nalazi na razmeđu Like i Gorskog kotara. Slijedila je vožnja ličkim bespućima, a završila je u Kninu, starom hrvatskom kraljevskom gradu, Zvonimirovu gradu. Srećom, nisam morao dugo čekati vlak za Šibenik - još jedan hrvatski kraljevski grad, ali i mjesto rođenja Fausta Vrančića. Grad je smješten na ušću rijeke Krke u Jadransko more, u sjevernoj Dalmaciji. Stigao sam uvečer, smjestio se u hostelu u blizini kolodvora i zaspao. Drugi dan, rano ujutro krenuo sam u obilazak gradskih znamenitosti. Prvo sam u Turističkoj zajednici dobio knjižicu o gradskim velikanima u kojoj se spominje da je Vrančić potomak stare šibenske plemićke obitelji. “Obitelj Veranzio bila je stoljećima jedna od najimućnijih i najuglednijih u Šibeniku a njeni su članovi, poput onih, obitelji Draganich, obnašali časne dužnosti u gradu i šire.” (sa stranice plemstvo.hr) Moja šetnja započela je na gradskoj rivi s koje se vide konture utvrđenog dalmatinskog grada. Osim što grad krase zidine, djelomično očuvane, primjerice tvrđave svetog Nikole i Mihovila, najveći je gradski biser katedrala svetog Jakova iz 15. stoljeća. Pronašao sam podatak da je i sam Vrančić pisao o njoj kao o uresu svoje domovine, a i uvrstio je u svoju knjigu Novi strojevi. Do tog divnog gotičko-renesansnog zdanja, remek-djela Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, izgrađenog od kamena dolazi se dugačkim stubama koje su odlično mjesto za fotografiranje. Katedralu krasi i kupola te skulpture glava Dalmatinčevih suvremenika.

Osobito je lijepa cijela stara gradska jezgra pri čemu će vam dobro poslužiti virtualne karte jer je puno uličica, trgova i stepenica, mnoštvo restorana, galerija… Kako je turizam glavni izvor zarade današnjih Šibenčana, očekivano je da su susretljivi i pristupačni. Tako je i bilo. Pojeo sam ručak u jednom od restorana i moram naglasiti da je usluga bila na nivou. Hrana je bila ukusna, prostor lijepo uređen, a konobari pažljivi i nasmijani. Stoga nikako ne bih prozivao Dalmatince neradnicima i lijenim ljudima, kako ih često etiketiraju u narodu. Premda je zimsko doba, i sve ne vrvi turistima kao ljeti, u gradu je vidljivo da žive za turiste.

U staroj jezgri brojne su druge gradske institucije, a dojmljive su brojne crkve te zgrada kazališta. Iako sam pokušavao doznati gdje se nekad nalazila kuća obitelji Vrančić, nisam došao do te informacije. Naime, poznato je da Vrančić mlad odlazi iz rodnoga grada, ali njegova ljubav i čežnja za domovinom bila je neizmjerna.

Moram napomenuti i da je Šibenik vezan uz dječji smijeh jer se u njemu svake godine održava Međunarodni dječji festival, i to od 1958. godine.

U svakom slučaju, kulturnih bi događanja zasigurno bilo više, no ipak je veljača i koliko god je grad živ, ipak nedostaje šareni ljetni šušur. Večernje sate proveo sam u gradskoj knjižnici koja nosi ime Jurja Šižgorića, humanista i autora prve pjesničke zbirke na hrvatskome jeziku.

Treći dan moga putovanja ponovno je započeo rano. Naime, došao je na red obilazak otoka Prvića na kojem je obitelj Vrančić imala ljetnikovac u koji se sklanjala od vrućina ili čak radi zaštite od zaraze kugom. Otočić je smješten u blizini Vodica. Navodno je nazvan po tome što je prvi otok od obale. Do njega možete doći brodom kojim ćete putovati oko pola sata. Kako je zima, na palubi nije bilo odveć ugodno, puhala je jaka bura. Ipak, pogled na morski horizont bio je impresivan. Na brodu je bilo malo putnika, tek pokoji čovjek, naravno uz posadu. Pritom sam čuo tipičan čakavski otočni melodijozan govor uz brojne talijanizme. Sam Prvić, poput većine manjih otoka, tipično nije odviše napučen. Na njemu nema automobila što je dodatan poticaj ljudima koji su željni mira da ga posjete. Naišao sam na podatak da tu živi oko 400 stalnih stanovnika, što se ljeti bitno mijenja. Dva su naseljena mjesta - Prvić Luka i Šepurine. Radi se o tipičnom jadranskom otoku koji krase mirne uvale, crnogorična šuma, nisko raslinje i makija te izvorne dalmatinske kamene kućice uz maštovite dimnjake. Na otoku je navodno sedam gora. Doznao sam da je Vrančić ovdje proveo dane djetinjstva te da je otok prozvanom Faustovim.

Nakon što sam se iskrcao s broda, uslijedilo je pješačenje do župne crkve Gospe od Milosti u Prvić Luci čija je gradnja započela u drugoj polovici 15. stoljeća. Navodno je uz crkvu bio i samostan koji je izgorio 1884. godine. Unutrašnjost krasi pet baroknih oltara, tu je i zvonik od bijelog kamena iz 19. stoljeća. Uz nju je, prema vlastitoj želji, Vrančić pokopan, o čemu svjedoči i natpis na nadgrobnoj ploči ispisan latinskim jezikom.  

Odmah uz crkvu nalazi se i prekrasan Memorijalni centar “Faust Vrančić” gdje ćete moći upoznati velikanov cjelokupni život i djelo. Centar se sastoji od unutarnjeg, u kojem je većina postava, te vanjskog dijela i izgrađen je tipičnim dalmatinskim stilom. Osobito su impresivne makete Vrančićevih izuma u prirodnoj veličini te pogled koji puca na naše prekrasno more. Muzej je interaktivan i prikladan je i za djecu. Osoblje je prijazno, a njihov govor daje još potpuniju sliku otočke svakodnevice - nema žurbe, nervoze ni stresa. Ostatak dana proveo sam u potrazi za ljetnikovcem Vrančićevih. Otok vrvi stazama pa ako volite pješačiti, ovo je raj za vas. Našao sam ljetnikovac u Šepurinama, u blizini crkve, koji je registrirano kulturno dobro. Vjetrovito vrijeme i hladnoća nisu mi išli na ruku. Volio bih da sam mogao upoznati otočane koji bi mi detaljnije predstavili sam život na otoku. Ipak, uspio sam doznati u muzeju da su se stanovnici - težaci na zemlji plemića, tako i Vrančića, bavili poljoprivredom, uzgojem maslina i smokava, te lokalno stanovništvo ribarenjem. Tako su na stolu u ljetnikovcu obitelji Vrančić prevladavale srdele, smokve i masline. Premda je Prvić slabo naseljen i stanovnika je nažalost sve manje, ljeti je ipak življe pa su mi preporučili da valja doći u vrijeme održavanja regate Burtiž u Šepurinama. Tada se održava i veliko pučko veselje.

Zimski se dan bližio kraju, a mene je put vodio nazad, u drevni Krešimirov grad. Brod je ponovno bio gotovo prazan, ali nekolicina putnika ipak se ukrcala na Zlarinu. Trenutke tišine i samoće uljepšali su prizori sutona - smiraja dana te ubrzo nebo protkano tisućama zvijezda. Gotovo sam zaspao, no povremeni zvuci brodskoga motora onemogućavali su me u tome. Ubrzo sam na obzoru ugledao osvijetljene šibenske znamenitosti. Iskrcao sam se na tlo i kao da mu obuzela tuga jer se moja pustolovina približila kraju.

Iduće jutro, 24. veljače vraćao sam se kući. Put kroz Dalmaciju, Liku, Karlovac i Zagreb do Križevaca prošao je brže no što sam očekivao. Veći sam dio puta spavao, a tek sam nakon par dana počeo sabirati sve doživljaje s divnog putovanja u rodni kraj autora prvoga hrvatskoga rječnika i svestranog renesansnog čovjeka.